Knjiga koju je mogao napisati samo Igor Zidić

Knjiga Igora Zidića vraća nas protagonistima hrvatske moderne među kojima je Bukovac najreprezentativniji „unutrašnji glas epohe“. Pritom nas podsjeća koliko je povijest hrvatske novije umjetnosti kratka!

Nakon sveobuhvatne egzegeze Bukovčeva djela sagledanih na fondu hrvatske i europske umjetnosti njegova doba, autorovi zaključci  pojačavaju u svim smjerovima ono što se dosad predosjećalo i znalo: Bukovac je bio prvi moderni hrvatski umjetnik, a posebno po višejezičnosti svojih stilskih idioma i sadržajnih struktura u istom djelu. Akademizam, realizam, impresionizam i simbolizam žive u Bukovca usporedo, svaki sa specifičnim prosedeom, zaključuje (iz postmodernističkog diskursa) Zidić obranu njegova eklekticizma. Njegova je monografija strukturirana kao ulančan niz poglavlja od kojih neka imaju karakter knjige u knjizi, na primjer poglavlja o Bukovčevu žanrovskom repertoaru; o orijentalizmu, koji se kao trajna crta provlači kroz dio slikareva opusa; o uporištima Bukovčeva modernizma.

Knjiga nudi izniman čitalački užitak jer donosi čitav kaleidoskop novih zapažanja o pojedinačnim Bukovčevim djelima, a napisana je s karakterističnom autorovom brigom za korištenje hrvatskog jezika. Razmatrana djela su precizno valorizirana i rangirana – a riječ je izboru iz cjeline opusa od otprilike 1200 slika. Uz razmatranje značenja pojedinih žanrovskih rodova, Zidić u pravilu daje široku povijesno-umjetničku panoramu iz koje postaje jasna Bukovčeva osebujna uloga u razvoju domaće suvremene umjetnosti i pozicija unutar europske umjetnosti. Njegovo zaključivanje u pravilu je temeljeno na pažljivo građenom teorijskom okviru. Uzoran je, u tom smislu, teorijski uvod o višejezičnosti i pluralizmu postmoderne, za koju je karakteristično koegzistiranje više jezičnih idioma, stilova i struktura u istom djelu.

Knjiga nudi izniman čitalački užitak jer donosi čitav kaleidoskop novih zapažanja o pojedinačnim Bukovčevim djelima, a napisana je s karakterističnom autorovom brigom za korištenje hrvatskog jezika / Snimila Anabel Zanze

Orijentalizam

Posebno je sugestivna autorova odluka da o pojedinim aspektima Bukovčeva stila i o sadržaju njegovih slika govori „spiralno“, vraćajući se već izrečenim sudovima iznova, s novim pitanjima i odgovorima nadograđujući ranije razglabanje i zaključivanje. Tako se, naprimjer na više mjesta monografije iz različitih kutova razmatra Bukovčev pariški egzordium. Prvog svibnja 1878. Bukovac je debitirao na pariškom Salonu dvjema slikama: Portret gđe grofice de C. i Épisode de la guerre du Monténégro (po dolasku u domovinu nazvana Crnogorka na obrani). Zidić tu raspravlja o slojevitoj naravi Bukovčeva orijentalizma. S jedne strane moglo bi se govoriti da je riječ o orijentalizmu iz druge, možda čak treće ruke. S druge, ne treba zaboraviti, Bukovac se iz Amerike u Europu vratio sa svojom Mladom sultanijom (Turkinja u haremu, Turkinjica, Pašinica, Odaliska), slikom po ukusu operetnog Orijenta. Zidić maestralno analizira različite elemente fenomena, da bi zaključio kako hrvatska umjetnost i hrvatski jezik, kao svaka europska umjetnost i jezik, imaju svoj specifični Orijent.

Bukovac je, naravno, slikao unutar idioma svojih pariških škola, ali rođen je u gradiću koji je bio impregniran Istokom. Dubrovniku je Orijent počinjao u Konavlima, čak na samom Stradunu, zapravo na Pločama; konsignacija Orijenta u Splitu bila je u njegovim Lazaretima... Mediteransko i orijentalno živjelo je u karakterističnom promiskuitetu u čitavoj Dalmaciji možda i do sredine prošlog stoljeća. Zidić otud lako i suptilno prati proliferaciju i metamorfoze egzotičnoga u hrvatskim prostorima Bukovčeva doba, pokazujući u kolikoj mjeri je orijentalizam bio za tog slikara prirodan žargon. S druge strane, razmatra problem: „zašto Atena prikazuje Spartu“, odnosno otkud toliki afinitet – ne samo Bukovca, nego čitavog hrvatskog kulturnog miljea zadnjih desetljeća 19. st. – prema crnogorskoj tematici (recimo, unatoč trajnom pamćenju Dubrovčana na crnogorsku poharu 1806. godine). S treće strane, autor detaljno razglaba odnos Bukovca prema Jaroslavu Čermaku (čiji žanr je uspješno posvojio) i, nadasve, prema svom učitelju Alexandreu Cabanelu. Paradoks je, naime, što će jedan Cabanelov pariški đak postati utemeljiteljem hrvatske likovne moderne u Zagrebu, u razdoblju plenerizma, impresionizma, simbolizma, art nouveaua.

Opsjednutost mladim i mladošću

Od osobite je važnosti, nadalje, što se u monografiji daje pravda i nekim žanrovima koji su se dosad smatrali insuficijentnima u Bukovčevu opusu (npr. žanrovi krajolika, vedute, sakralnih slika). Bukovčev forte, uistinu privilegirani žanr – portreti – sagledavaju se s druge strane u novom svjetlu. Naspram prilično ukorijenjenog mišljenja da „psihološke uvjerljivosti nemaju, niti su ikada za to imali pretenzije“ (Lj. Babić), Zidić izvodi niz izvanredno uvjerljivih deskripcija kojima pokazuje da su neki među njima antologijski i u okvirima europskog modernog slikarstva. Mnogi od tih portreta nisu samo sjajne studije lica, nego i izvanredno prodorne analize ljudskoga karaktera. Isto bi se moglo kazati i za više slika u segmentu Bukovčevih alegorijsko-simbolističkih vizija. Magistralni Blow-Up Zidić je dao, naprimjer, u analizi Krista na odru, jedne od „neodgonetljivih tajni“ Bukovčeva opusa, pri čemu ispituje majstorovu priču o sebi kao agnostiku. Ta je slika „veliko djelo koje simbolizacijsku metamorfozu postiže eterizacijom, a ta se ostvaruje impresivnim dematerijaliziranjem tvarnosnog sloja slike i njegova istodobnog prijelaza u svjetlosnu masu, u ono magmatsko slike, u žareće nešto.“

Važnu nit monografije vidimo u konstantnom vraćanju na pitanje Bukovčeve „egogeneze“ (sretno skovan pojam Williama Heckschera, Panofskyjeva studenta i suradnika). Zidić pritom suvereno vlada frojdističkim alatima. Analizira Bukovčevu opčinjenost mladim i mladošću, dotiče se lolitizma – „najskrivenijeg dijela slikareva erotikona“. Objašnjava s dužnom obazrivošću i razumijevanjem aktove djevojčica, „i mnogih od fragilnih aktova, poput onih u Pet ćutila (...) gdje je bio povukao najljepše naše ‘nage linije’“.

Ovu omašnu monografiju, gotovo enciklopedijskog formata, zaokružuje Ljetopis u kojoj se podsjećamo u kolikoj se mjeri razumijevanje Bukovčeva opusa naslanja na prilično iscrpno poznavanje njegove biografije. Slikar je sâm, naime, kako je dobro poznato – kao neki hrvatski Benvenuto Cellini – ostavio grozd anegdota o svome životnom putu od Cavtata i Dubrovnika, Perua, Crnoga mora i Kalifornije, do Pariza i Londona, Cetinja, Zagreba, Beča i Praga, o životu dostojnom kakva filma. Knjigu zaključuju radni indeksi, kazala imena, cjelovita bibliografija i važni dodaci: Bukovčeve signature 1877–1922, popisi samostalnih izložbi, važnijih skupnih izložbi i filmografije, te konačno Katalog integralno reproduciranih djela Vlahe Bukovca.

Zidić i Bukovac

Knjigu ovakvih dosega i ovakva značenja mogao je napisati samo Igor Zidić, jedan od najvećih likovnih autoriteta i najveći poznavatelj hrvatske moderne likovne umjetnosti. Priredio je desetke velikih retrospektivnih izložbi, zatim nekoliko magistralnih prikaza pojedinih segmenata povijesti hrvatskog slikarstva 20. stoljeća (nadrealizam, erotika...), a objavio je i brojne monografije te knjige eseja, kritika i studija. Promijenio je nizom izložbi percepciju hrvatske moderne u inozemstvu (među ostalim i retrospektivom Vlahe Bukovca u Pragu 2000. godine). Monografija o Bukovcu otud je summa njegovoga višedesetljetnog bavljenja fenomenom hrvatske moderne i ovim slikarom za kojeg veli da je bio „globalni nomad prije današnje globalizacije“, erotoman, hedonist, šetač i biciklist, globetrotter i gastarbeiter... a uz potpunu usredotočenost na svoje slikarstvo.

Rado bismo kazali da knjiga uspostavlja znanstvenu paradigmu koju će, nadajmo se, slijediti autori koji će se latiti pisanja monografija slične tematike, ali se bojimo da će se teško naći povjesničar umjetnosti oboružan tolikim interpretativnim alatima i Zidićevim senzibilitetom. U svakom slučaju, knjiga je nastala temeljem autorovih dugogodišnjih izravnih vlastitih istraživanja i promišljanja. U domeni hrvatske moderne umjetnosti usporediva je jedino s monografijama o Ivi Dulčiću i Antunu Masli, istoga autora.

Knjiga je pisana dobro prepoznatljivim autorovim stilom koji se odlikuje – pored najboljih beletrističkih vrijednosti – i sposobnošću da složeno učini (gotovo) jednostavnim. Uz iznimnu Bukovčevu popularnost, to će biti jamstvo da će privući i šire čitateljstvo. Još kad bi mogla biti tiskana i na engleskom jeziku!